index andrija
line
gore
Naslovnica - Svi tekstovi - Kolumne
Pred zidom

Može li se analizirajući neku folklornu koreografiju uprt prstom i reći – to je to, upravo ovaj detalj, upravo ova koreografska slika, ovaj isječak ili ova koreografska misao jest umjetnost. „Umjetničko“ se može sagledavati iz različitih aspekata, primjerice u pogođenom „duhu“ plesa i pjesme nekog kraja, prenošenju doživljaja, likovnoj slici, može se promatrati unutar nekog segmenta ili koreografske cjeline, ali i u oblikovanju čitavih programa. Ma koliko razlučili i nabrojili elemenata „umjetničko“ u folklornoj prezentaciji nosi prije svega snažan autorski pečat nošen talentom za umjetničko oblikovanje i budi snažnu emociju.

A započelo je sve davne 1935. godine u Zagrebu kada je u organizaciji Hrvatske seljačke stranke održana prva Smotra seljačkog folklornog stvaralaštva koju su obilježili nastupi mnogobrojnih grupa iz gotovo svih hrvatskih krajeva koje bi iz današnje perspektive vjerojatno nazvali izvornim, seoskim. Samo godinu dana kasnije gradski amateri kroz bavljenje scenskom primjenom folklorne umjetnosti doživljavaju svjetsku afirmaciju. Naime, Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca pod vodstvom balerine Nevene Perko na Olimpijskim igrama u Berlinu osvaja zlatnu medalju u disciplini narodnih plesova, što je bez ikakve sumnje začetak ozbiljnijeg bavljenja folklornom umjetnošću u nas. Ključni trenutak, pak, koji postaje odlučujući za smjer u kojem će scenska primjena folklorne umjetnosti krenuti jest osnivanje OKUD-a „Joža Vlahović“ (danas Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivana Ivančana) u svibnju 1945. godine i postavljanje etnologa prof. Zvonimira Ljevakovića za umjetničkog voditelja. Početnim eksperimentiranjem varijanata scenskog pristupa Ljevaković dolazi do dobitne kombinacije koja rezultira osvajanjem srebrne medalje na svjetskom omladinskom festivalu u Pragu 1947. godine, iza čuvenog državnog ansambla SSSR-a „Mojsejeva“ predvođenog Igorom Mojsejevom, njihovim osnivačem i legendarnim koreografom. Nakon tog uspjeha dolazi 1949. godine do osnivanja Zbora narodnih plesova i pjesama (danas Ansambl narodnih plesova i pjesama hrvatske Lado) upravo od članova srebrne praške ekipe Vlahovićanaca. O razlikama između sovjetskog i hrvatskog, dva povijesno promatrano najznačajnija pristupa scenskoj primjeni folklora, te o postulatima na kojima počiva hrvatski, pisao je velikan hrvatske folklorne koreografije i etnokoreologije dr. sc. Ivan Ivančan u dvije knjige „Folklor i scena“ i „Narodni plesni običaji u Hrvata“ razvijajući i znanstveno uobličujući vrijednosti koje je prof. Ljevaković instinktivno promovirao kao temelj, te o toj problematici nije potrebno ovom prigodom ništa dodavati . Upravo na umjetničkoj imaginaciji i genijalnosti tog dvojca velikana, a potom i njihovih sljedbenika, hrvatska formula pristupa scenskoj primjeni folklorne umjetnosti postaje najcjenjenijom u svjetskim okvirima. Tome u mnogome pridonose veliki uspjesi hrvatskih folklornih ansambala te brojne medalje osvojene na svjetskim natjecateljskim folklornim festivalima od već spomenute 1947. godine pa sve do danas. Isto tako, tome su pridonijeli i veliki uspjesi našeg najvažnijeg eksponenta tog pristupa, ansambla Lado na najznačajnijim i najpoznatijim pozornicama diljem svijeta, koji nakon početne Ljevakovićeve ideje, najznačajniji pomak u scenskom umjetničkom oblikovanju doživljava krajem 70-tih godina prošlog stoljeća pod vodstvom dr. sc. Ivana Ivančana, vrhunskog umjetničkog autoriteta snažne imaginacije te osjećaja za inovativnost. Ta se imaginacija i inovativnost najbolje ogledaju u djelima za koja se iz današnje perspektive može reći kako su u vrijeme nastajanja bila ispred svog vremena. Njegovim odlaskom s pozicije umjetničkog ravnatelja Ansambla nastaje nenadoknadiva šteta , od koje se Lado nije uspio oporaviti do današnjih dana. Ista sudbina zadesila je starenjem Igora Mojsejeva i njegov, već ranije spomenuti Ansambl te mnoge druge koji su inspiraciju svog djelovanja nalazili upravo u njegovom pristupu scenske primjene folklorne umjetnosti.

Nakon tog razdoblja, početkom 80-tih godina u Zapadnoj Europi počinju nastajati tendencije promoviranja jednog novog pristupa, pristupa koji bi se mogao nazvati plesno-folklorni show. Ponudivši nešto novo, izvan stereotipa, popraćeno suvremenom vrhunskom produkcijom takav pristup dobiva snažnu potporu publike diljem svijeta te doslovce „mete“ sve ostale do tad poznate i prisutne pristupe s tržišta. Promovira još jednu do tad nezamislivu vrijednost, a to je pojam trupe nezavisne od bilo kakvog državnog vlasničkog a samim time i financijskog utjecaja. Za razliku od Državnih ansambala u kojima njihovi djelatnici radili - ne radili, koncertirali – ne koncertirali, trsili se – ne trsili, imali uspjeha – ne imali uspjeha etc. imaju osiguran izvor prihoda, trupe u modernom svijetu svoje prihode moraju same zaraditi djelomično od prodaja ulaznica a djelomično od sponzora kako bi opstale na tržištu. Da bi uspješno vršile prodaju ulaznica i uopće bile interesantne velikim sponzorima, njihov plesno – folklorni show mora biti moderan, privlačan i u skladu s današnjim vremenom. Nevjerojatna je činjenica kako je ishodište takvog pristupa bila Irska, zemlja koja je do pojave privatne trupe i plesno – folklornog show programa nazvanog „Riverdance“ na europskoj folklornoj karti bila posve anonimna. Od vremena nastanka trupe, kada je postojala velika bojazan začetnika projekta o mogućoj propasti i financijskoj neodrživosti, „Riverdance“ danas ima tri masovne izvođačke postave (75 izvođača) koje svakog dana negdje u svijetu (velike sportske dvorane ili stadioni) u isto vrijeme izvode svoj show uz enorman komercijalni uspjeh. Upravo veliki komercijalni uspjeh „Riverdancea“ potaknuo je osnivanje mnogobrojnih trupa iste ili slične programske koncepcije diljem svijeta, koje trenutno potpuno pokrivaju tržište koje gravitira plesno – folklornim programima. Ono što su glavne karakteristike tih trupa i njihovih programa su prekrasni mladi izvođači uvježbani do savršenstva osposobljeni izvesti sve što se pred njih postavi kao zadatak, te savršeni glazbeno produkcijski uvjeti koji prate show, neprestance nadograđivani najsuvremenijim komponentama. Paradoksalna je činjenica kako su najslabiji dijelovi tih show programa koreografska rješenja koja su daleko ispod razine genijalnosti hrvatskih koreografskih bardova s početka ovog teksta i njihovih uspješnih sljedbenika. Isto tako, stilizirani kostimi koji su sastavni dio svakog takvog show programa daleko su od estetike hrvatskih narodnih nošnji koje su sastavni dio svakog hrvatskog folklornog programa dok o razlici u vokalnim mogućnostima temeljenim na tradiciji naših predaka koje iznimno dobro slijede naši sadašnji folklorni izvođači, da se i ne govori. Kada je tome tako, pitanje koje se nameće jest zbog čega onda Hrvatska kroz djelovanje Lada nije uspjela osvojiti dio tog tržišta već Lado, polako ali sigurno odlazi u globalnu anonimnost? Zbog toga, što unatoč sjajnim hrvatskim koreografima Ladovi programi dan danas izgledaju kao oni iz 1949. godine. I nije ta činjenica problem jedino našeg Državnog ansambla već gotovo svih onih (pa tako i čuvenog Mojsejeva) koji se nisu uspjeli prilagoditi modernim scenskim trendovima, pa situacija oko njih neodoljivo podsjeća na izumiranje dinosaura. Jer, i svako vrijeme nosi svoje umjetničke standarde. Hrvatska se stoga, unatoč pokušajima pojedinih koreografa da kroz djelovanje amaterskih ansambala ukažu na smjer u kojem bi scenska primjena folklora na temeljima prof. Ljevakovića i dr. sc. Ivana Ivančana trebala krenuti, našla pred zidom. Moderniziranje koncepcije klasičnih programa kroz izbacivanje naklona nakon svake koreografije, vezanje pojedinih segmenata u neprekinute cjeline koje „teku“, kratki vokalno-instrumentalni, vokalni, instrumentalni i plesni međubrojevi, koreografije čije je maksimalno trajanje 5 – 6 minuta uz promjene 50 – 60 koreografskih slika unutar tog trajanja, samo su neki od segmenata inovativnosti na kojima insistiraju današnji hrvatski koreografski uzori. Takav pristup, posve je dovoljan za daljnje uspjehe naših amaterskih ansambala kako na svjetskim natjecateljskim festivalima, tako i kad se nađu u prilici koncertirati u zemlji i inozemstvu. Međutim, za povratak hrvatske škole scenske primjene folklora na vrh gledajući svjetski kontekst i stvaranje od njega branda kakav je nekad bio (u vrijeme prof. Zvonimira Ljevakovića i dr. sc. Ivana Ivančana), potreban je nov, svjež, moderan i u skladu s produkcijskim blagodatima 21. stoljeća osmišljen show program čija koncepcija mora biti čvrsto usidrena u našu tradiciju, što znači potpuno suprotna onom „Riverdancea“ i njegovih kopija, a čvrsto oslonjen na neprijeporan izvan serijski talent naših vrhunskih folklornih koreografa. Ako to pretpostavlja stvaranje prve folklorne profesionalne trupe u nas, valja razmisliti i o tom konceptu.

U Zagrebu, 1. studenoga 2009. Andrija Ivančan dipl. etnolog i polonist

Random video link
Mikor konje zajahava
 
Trinaest nije uvijek nesretan broj
td
 
Quo Vadis Lado

Svoju prvu kolumnu posvećujem, kako sam to volim reći, vrhu folklorne «piramide» u Hrvata - ansamblu Lado, bolje rečeno događajima koji su uz njega bili,...

Trud Bez odjeka

Posljednji dani travnja, svibanj i početak lipnja vrijeme je osobitog angažmana velike populacijske skupine najrazličitijeg dobnog uzrasta. Vrijeme Smotri folklornog...

Pred zidom

Može li se analizirajući neku folklornu koreografiju uprt prstom i reći – to je to, upravo ovaj detalj, upravo ova koreografska slika, ovaj isječak ili ova koreografska misao jest umjetnost. ...

Poučno iskustvo

POUČNO ISKUSTVO

...

Lord Of The Dance ili Gospodari Magle

Nakon pompoznih medijskih najava, preplavljenosti plakatima, oglasima i člancima po tiskovinama, dokumentarnog filma o autoru i nastajanju show-a prikazanog na HRT-u, Michael Flatley's Lord Of T...

bd
bt